Pod istim nebom

Serhat, zatvoren iza hladnih zidova ćelije odbija vidjeti Tahsina kada mu ovaj dolazi u posjet. Tahsin, pogođen tom šutnjom, ne pronalazi mir. Umjesto toga, vraća se na mjesto gdje je sve započelo, u šumu prekrivenu snijegom, mjesto na kojem mu je nepoznat netko pucao u leđa. Koračajući po zaleđenom tlu, slušajući škripu pod vlastitim nogama, pokušava rekonstruirati svaki trenutak kobne noći. U mislima mu se nižu slike kao dijelovi zagonetke: mjesto na kojem je parkirao automobil, put kojim je kročio kroz šumu, zvukovi koji su se činili beznačajnima, ali sada dobivaju novo značenje. U toj tišini i samoći, dok mu dah para hladan zrak, Tahsin napokon spaja dijelove slike. Jedan detalj, jedan treptaj sjećanja, sve mijenja. I tada mu postaje jasno, ključ cijelog događaja, istina koju traži, leži upravo u Serhatu. Ne samo kao osumnjičenom, već kao onome tko zna više nego što želi priznati. U međuvremenu, Melek se ne predaje. Unatoč svemu, ustraje u svojoj namjeri da vidi Džihana. Njezina ljubav i odlučnost ne poznaju prepreke. Susreće ravnatelja zatvora s molbom da joj dopusti susret s čovjekom bez kojeg ne može zamisliti dan. Njene riječi nisu glasne, ali su ispunjene snagom osjećaja i vjerom da čak i unutar zidova zatvora postoji prostor za ljudskost.