Svijet jazza: Makoto Ozone (2024.)

Klasična glazba je svijet pravila, jazz svijet slobode. Koliko je takvo stajalište nepošteno prema klasici, toliko je i nekritično prema jazzu, osobito danas, kada je i on u velikoj mjeri institucija, čak i ako u tom pogledu kaska za starom groficom. I jedno i drugo su, ukratko, i svjetovi pravila i svjetovi slobode, i u jednom i u drugom postoji pritisak tradicije, njezinih svetaca i konvencija, kao i prostor da se otkriva novo u poznatom i da se nadahnuto kroči u nepoznato. Jedan od istaknutih jazz-čitatelja je japanski pijanist Makoto Ozone, koji se u klasici kratko i školovao kao mladić. Nakon završetka studija na Berkleeju, Ozone će postati jedno od zapaženijih imena post-bopa osamdesetih i devedesetih snimajući solidne albume autorske glazbe i jazz-standarda. Mainstream publici vjerojatno će biti najpoznatiji po dugogodišnjoj suradnji s poznatim vibrafonistom Garyjem Burtonom, s kojim je nastupao i u Zagrebu. Upravo je rezultat te suradnje, među ostalim, hvaljeni album "Virtuosi", sastavljen od aranžmana klasičnih skladatelja poput Scarlattija, Delibesa, Rahmanjinova i nezaobilaznih Ravela i Gershwina. Nakon tog albuma Ozone će se diskografski više puta vraćati klasici, kao na albumu "Road to Chopin" ili na snimci Mozartova koncerta "Jeunehomme" sa Škotskim nacionalnim jazz-orkestrom. U sličnom se formatu Ozone početkom lipnja našao u Zagrebu, gdje je sa Simfonijskim orkestrom HRT-a i pod ravnanjem maestra Pascala Rophéa izveo "Rapsodiju u plavom" i Ravelov "Koncert za klavir i orkestar u g-molu", a nekoliko dana poslije nastupio i s HRT-ovim Jazz orkestrom pokazujući koliko se slobode može pronaći u oba konteksta. Suradnici: Davor Hrvoj, Lujo Parežanin