Svijet klasike: Tajne suvremenog baleta

Što nam potvrđuje suvremeni balet na repertoaru središnjeg nacionalnog kazališta? Njegovu univerzalnu vrhunsku razinu koju čini međunarodni, većinom japanski sastav plesača, ali i nove te stare hrvatske snage koje i u novijem izričaju ne zaostaju za svojim kolegama iz svijeta. Nakon niza klasičnih i neoklasičnih naslova, balet u Zagrebu zakoračio je na izazovno područje suvremenih koreografija. Prvi put u Hrvatskoj u ožujku 2024. ansambl je izveo balet Dyad 1929 na glazbu američkog skladatelja minimalizma Steveja Reicha u koreografiji slavnog engleskog koreografa Waynea McGregora. Kako nam otkriva intendantica Iva Hraste Sočo, njegovu koreografiju mora imati svaki vrsni baletni ansambl koji drži do sebe. Polusatnom djelu u istoj večeri ravnatelj trupe, Talijan Massimiliano Volpini, pridružuje i svoje najnovije djelo, Light Threw the Fingers. McGregor je svoj balet praizveo 2009. u povodu 100. obljetnice osnutka Ruskih baleta u čast njegova slavnog impresarija Sergeja Djagiljeva. Kako zbog angažmana u New Yorku nije mogao u Zagreb, za pripremu predstave poslao je svojega bliskog suradnika i plesača Davidea di Pretora, Talijana koji dobro razumije mentalitet ovog podneblja. Solisti u djelu su Australka Natalia Kosovac, Portugalac Guilharme Gameiro Alves, te mnoštvo Japanaca, među kojima se ističu Takuya Sumitomo, Takahiro Tamagawa i Saya Ikegami. U predstavi jednako briljiraju i hrvatske balerine Anamarija Marković, Lucija Radić Palinko i Valentina Štrok koje tehnikom i umjetničkim zanosom ni u suvremenom izričaju ne zaostaju za najvišim svjetskim standardima. U drugom dijelu diptiha, Volpinijevoj koreografskoj meditaciji o strahovima i demonima uslijed stupanja u vezu, upoznajemo još jednu japansku prvakinju Zagrebačkog baleta, Rieku Suzuki, zatim Rusa Pavela Savina i najmlađeg Hrvata u ansamblu, Vida Vugrineca, dok nam svoj pristup pisanju baletne partiture otkriva skladatelj tog baleta, Makedonac Marjan Netjak.